Earl Goat Manigault

“Ako možete ovdje igrati, možete bilo gdje igrati, izraz je koji se često čuje na poznatim uličnim igralištima u New Yorku koji se općenito smatra glavnim gradom ulične košarke, mjestom gdje su rođeni jedni od najboljih uličnih igrača u povijesti.

Na uglu 155 ulice i osme avenije u Harlemu, dijelu New Yorka koji okupira sjeverni dio Manhattana nalazi se Holcombe Rucker park. Ili skraćeno Rucker. To je meka ulične košarke, najpoznatije ulično igralište na svijetu. A sve je počelo prije gotovo 60 godina, 1946., kada je zaposlenik njujorških parkova Holcombe Rucker započeo s organiziranjem turnira ulične košarke kako bi u ljetnim mjesecima klincima u susjedstvu dao nekakvu razbibrigu. I tako je počela Ruckerova ljetna liga.

I svatko tko išta vrijedi u uličnoj košarci, ali i izvan nje, igrao je na tom legendarnom igralištu, najpoznatijem uličnom terenu na svijetu. Na njemu je u šezdesetima i sedamdesetima igrao i junak naše priče: Earl ‘Goat’ Manigault. Manigault je nadimak Goat (Jarac) dobio od srednjoškolskog profesora koji je njegovo prezime izgovarao pogrešno: Mani-Goat.

Šezdesete su u Americi bile vrijeme političkih preokreta i potrage za jednakošću unatoč jakim opiranjima, ukratko nestabilnošću. U crnačkim četvrtima nestabilnost može dovesti do očaja, koji ide ruku pod ruku s uništenjem, ili kreativnom revolucijom. I nigdje to nije bilo bolje utjelovljeno nego kod legendi Ruckera poput Joea ‘Destroyera’ Hammonda ili Richarda ‘Pee Wee’ Kirklanda. U tu grupu spada i Earl ‘Goat’ Manigault.

Te legende šezdesetih i sedamdesetih oduševljavale su poklonike ulične košarke sa svojim umjetničkim potezima i postignućima na uličnom asfaltu. Ljudi su jedni drugima počeli govoriti o Rucker ligi i odličnoj košarci koja se tamo igrala, i uskoro se publika počela pojavljivati u velikom broju. Prvo su se ljudi brojili u stotinama, zatim u tisućama. Haube na autima i okolna drveća koja su okruživala Rucker postala su unosna mjesta za gledanje utakmica. Most u 155 ulici bio je svojevrsna loža, a vrhovi zgrada bili su jeftina mjesta. Ako biste na utakmicu došli dva sata ranije, zakasnili bi.

Rucker je bilo mjesto gdje ste mogli vidjeti najbolje igrače koji nisu igrali u NBA ligi kako se bore protiv najboljih NBA igrača. Profići poput Wilta Chamberlaina, Juliusa ‘Dr. J’ Ervinga, Natea «Tiny» Archibalda, Connieja Hawkinsa, Dave Cowensa, Earla Monroea, Willisa Reeda i Kareema Abdul-Jabbara ogledali su se u uličnim okršajima protiv najboljih uličnih igraèa. Naravno da je to danas nemoguće, jer NBA igračima u pravilu je zabranjeno nastupati na takvim uličnim turnirima zbog straha od ozljeda, a sve zbog toga jer su u pitanju milijuni (tj. oni su najplaćeniji sportaši na planeti).

Ono zbog čega su ti ulični igrači bili tako odlični je bila činjenica da se nisu bojali profića, rekao je Duke Tango, legendarni najavljivač Rucker parka “Oni su gledali na profiće samo kao na momke iz susjedstva koji su jednostavno igrali u NBA ligi.”

Unatoč činjenici da nikada nije odigrao niti sekunde NBA košarke mnogi smatraju Earla Manigaulta najboljim igračem ulične košarke u povijesti, najvećim kraljem koji je ikad koračao asfaltom.

Kareem Abdul-Jabbar jedan je od najvećih igrača u povijesti NBA lige. I on je često igrao na Ruckeru. Od svih NBA igrača koji su ikad igrali na Ruckeru Kareem je najkompetentniji da govori o Goatu jer su on i Manigault bili prijatelji. Pitali su ga tko je bio najbolji igraè kojeg je vidio, igrač od kojega mu se ježila koža. Nakon dužeg razmišljanja odgovorio je: “Ako moram izabrati samo jednoga, onda bi to morao biti Goat, odgovorio je Jabbar.

Earl Manigault rođen je u Harlemu 7. rujna 1944. Kao dječak izgledalo je da će se kao i gotovo svako crnačko dijete boriti da preživi na grubim ulicama Harlema, ali kako će cijeli Harlem uvidjeti nekoliko godina kasnije, Earl je bio mnogo više od toga. Bio je nevjerojatan, poseban, jedinstven, košarkaški talent kakav se rijetko rađa.

Fama o Goatu počela je dok je bio tinejdžer kad se Harlemom poput munje proširila vijest o uličnom igraču nevjerojatnog odraza  i zastrašujućim zakucavanjima koja je izvodio preko viših i starijih igrača. Manigault je bio visok 185 cm i težak 79 kg. Sa 17 godina njegov talent došao je do izražaja i od tada je bio poznat u cijelom Harlemu.

Imao sam tečnu igru u zraku, a na terenu sam se mogao nositi sa svima”, rekao je Manigault.

Nije bilo mnogo igrača njegove visine koji su zakucavali preko igrača koji su bili visoki 205 ili 208 cm. Manigault je tada zakucavao i preko već spomenutih NBA legendi: Kareema Abdul- Jabbara, Connieja Hawkinsa i Willisa Reeda.

Iako je bio visok 185 cm, što je relativno nisko za košarkaške standarde koristio je svoj bogomdani odraz kako bi činio čuda u zraku. S nevjerojatnim odrazom iz mjesta od 52 inča (132 cm) radio je stvari u zraku koje nitko prije toga nije vidio. Kažu da su jednom prilikom Goatu svirali tri sekunde – ali u zraku. Goat je također skidao novčanice s vrha table. On je bio razlog zbog kojeg se netko uopće domislio nečega toliko apsurdnoga kao što je bilo skidanje novčanica s vrha table. A jednom je zakucao 36 puta zaredom. Ali s leđa, i sve samo zato kako bi dobio okladu od 60 dolara. Također, Manigault je patentirao dvostruko zakucavanje (‘double dunk’), u kojem je zakucao loptu jednom rukom, uhvatio je u zraku drugom rukom nakon što je prošla obruč, i zakucao još jednom. Naravno, ovo zakucavanje moguće je jedino ako imate odličan odraz. Pri tom ne treba zaboraviti da se igrač jednom rukom treba držati za obruč jer drugom mora primiti loptu.

“Postoji više spomena mene u zraku nego na zemlji”, Goat je običavao reći.

“Podsjećao me na Davida Thompsona,  rekao je Jabbar “Mogao je zaista eksplodirati iznad obruča.”

Dok je Jabbar tek krenuo u srednju školu Power Memorial na Manhattanu Manigault je već bio zvijezda u srednjoj školi Benjamin Franklin u Harlemu. U srednjoškolskoj ligi imao je prosjek od 24 koša i 11 skokova po utakmici. Ali nedisciplinirani stav koji je Manigault pokupio na opasnim ulicama Harlema izravno je utjecao na njegovu košarkašku karijeru jer je bio izbačen iz srednje škole zbog pušenja marihuane. To nije bilo ništa neobično jer se kad-tad morao susresti s problematičnim okruženjem. Samo je na njemu bilo hoće li mu njegov karakter dopustiti da se tako nisko spusti ili ne.

“Mogao sam ići bilo gdje i nabaviti što god sam želio, uključujući i drogu”
,  rekao je Manigault “Odlučivao sam ići u istočni dio Harlema i družio se s latinoamerikancima. Ili sam se družio sa svojom braćom – crncima. Zapamtite, ja sam bio Goat. Svi su me poznavali.”

Nakon što je izbačen iz srednje škole, Manigault odlazi u Sjevernu Karolinu na Laurinburg Institut kako bi završio srednju školu. Tamo je proveo godinu dana i uspješno maturirao. Također je igrao za njihovu srednjoškolsku momèad (u prosjeku zabijao 31 koš i 13 skokova po utakmici).

Ubrzo nakon toga uslijedili su pozivi s uglednih sveučilišta poput North Caroline, Dukea, Indiane i ostalih najvećih košarkaških programa u cijeloj zemlji. Košarkašku stipendiju sveukupno mu je nudilo 75 sveučilišta. Ali Manigault, koji je više vremena proveo na ulici nego u učionici, je osjećao da neće biti u stanju ispuniti zahtjevne školske programe uz košarku na velikom sveučilištu te je otišao na maleno sveučilište Johnson C. Smith u Charlotti, koje su većinom pohađali većinom Afroamerikanci.

Ali i ta odluka se izjalovila, jer je Manigault imao probleme s lošim ocjenama. Također se nije slagao s košarkaškim trenerom i nakon manje od godine dana na sveučilištu vratio se natrag u Harlem.

Ali trener se nije zafrkavao, a za Manigaulta su postojale samo dvije opcije, ili će napustiti momèad ili će se trener predomisliti i dati mu pravu priliku na terenu. Kako od toga drugoga nije bilo ništa, Earl se jednostavno pokupio sa sveučilišta i otišao u Harlem.

Depresivan, i bez volje za igranjem studentske košarke vratio se lagodnostima svog starog uličnog igrališta i opasnostima starog susjedstva. Njegov stari prijatelj Kareem (koji se tada zvao Lew Alcindor) je odavno otišao na Zapadnu obalu i postao je najveća zvijezda na sveučilištu UCLA. Na žalost, Earl Manigault je otišao na neku drugu stranu.

Postao je teškim ovisnikom i trebalo mu je 100 dolara dnevno za potrebnu dozu. Kako ih nije imao, počeo je krasti. Otišao je tako daleko da je krao krznene kapute u poslovnoj četvrti Manhattana.

Od ulične legende, nesuđenog NBA igrača i idola lokalnih ljudi koji su se divili njegovoj igri postao je osoba koju su sada svi bespomoćno i tužno gledali dok je koračao ulicama samouništenja.

“Bila je to prava šteta, bilo je tragično”, kaže Kareem “Imao je više od samog talenta, imao je ponos. Nije bio totalni gubitnik kao mnogi s kojima se družio, i nikad ne biste pomislili da će tako završiti.

Nakon četiri fantastične sezone na sveučilištu UCLA (u kojem ih je odveo do tri naslova prvaka), Milwaukee Bucksi 1969. godine biraju Kareema (tj. Lewa Alcindora) kao prvi izbor na draftu. Iste godine Earl Manigault uhićen je zbog posjedovanja droge. Proveo je 16 mjeseci u zatvoru. Manigault je tada govorio za Jabbara:

earl-goat-manigault

I zaista ga je skupocjeno platio. A dok je bio iza rešetaka, Manigaultova legenda nastavila je i dalje rasti.

Kada je 1970. godine Goat izašao iz zatvora vlasnik ABA (American Basketball Organization) momčadi Utah Stars Bill Daniels ponudio mu je probu. Tada je imao 25 godina. Goat je u probnom kampu bio samo do sredine predsezone, i taman prije željno iščekivane ekshibicijske utakmice protiv Milwaukee Bucksa u čijoj je momèadi igrao njegov stari prijatelj Jabbar – Goat je otpušten iz momèadi. Njegovo tijelo jednostavno više nije moglo izdržati takve napore i opterećenja, jednostavno više nije imao odskok i eksplozivnost u nogama.

Nakon kratkog vremena koje je proveo u Utahu, Manigault je odbio ponudu Harlem Globetrottersa koji su željeli da pođe s njima na turneju, i uskoro se vratio na svoje igralište na uglu 99 ulice i amsterdamske avenije kako bi pokrenuo Goat turnir, prestižnu manifestaciju koji se otada održavao svake godine. Čak i kad je bio ovisnik Manigault je volio košarku više od života. Budući da više nije mogao igrati kao u najboljim danima, odlučio je pokrenuti košarkaški turnir.

Odlučio sam dati nešto zauzvrat zajednici zbog svog poštovanja i pažnje koju su mi ljudi dali svih ovih godina, čak i kad sam bio na dnu,  tada je govorio Manigault” To je bio moj način zahvale njima.

Unatoč njegovim dobrim namjerama, Goatovo konzumiranje droge opet se nastavilo, i 1977. opet je počeo konzumirati heroin. Tog ljeta Manigault je otkazao prvi dan Goat turnira, sjeo u auto s prijateljima i zaputio se prema Bronxu.

Nakon izlaska iz zatvora odlučio je zauvijek odbaciti drogu. Trebalo mu je puno hrabrosti i bola kako bi se riješio te opasne ovisnosti, ali je uspio.

“Pobijedio sam drogu onako kako sam nekada pobjeđivao svoje protivnike na terenu. Zamislio sam sebe kako idem prema košu, a protivnik, u ovom slučaju droga, je stajao između mene i mog cilja. Trčao sam lijevo i desno, ali protivnik je još bio tu i nije mi preostalo ništa drugo nego da ga preskočim. Skočio sam, poletio prema košu i zakucao”, rekao je Goat.

Kako je Manigault bio stariji, njegovo tijelo je bilo u sve lošijem stanju. Kao stariji, iskusniji čovjek znao je djeci u zajednici govoriti o košarci i problemima u životu. Rekao im je koje je sve pogreške on napravio, kako je imao karijeru ispred sebe i kako su svi njegovi snovi potonuli zbog droge i života na ulici.

Iako je dobio rat protiv droge ona je ostavila neizbrisive posljedice na njegovom tijelu. Najviše je stradalo srce, prošao je tri operacije srca. 15. svibnja 1998. umro je od zatajenja srca u bolnici na Manhattanu, njegovo srce jednostavno više nije moglo izdržati. Imao je 53 godine. Ali njegova legenda i dalje živi. Teren na kojem je započeo svoj turnir koji je nazvao Walk Away from Drugs Basketball Tournament (Oduprite se drogi) sada se zove Goat park (na uglu 99 ulice i amsterdamske avenije).

Priča o Earlu Manigaultu može se ponekad i pogrešno protumačiti. To nije samo priča o nevjerojatnom košarkaškom talentu koji je potraćen zbog droge. To je lekcija o iskupljenju, priča o čovjeku koji je napravio katastrofalne pogreške u životu, ali je uvijek pronašao način da nadvlada probleme koje su te pogreške izazvale. Kao i na terenu Goat se dizao i padao samo da bi opet ustao.

Knjiga i film o Goatu:

Knjiga DOUBLE DUNK
1980. novinar Barry Beckham napisao je biografiju Earla Manigaulta pod nazivom Double Dunk. Knjiga je pisana u drugom licu kako bi se što bolje dočarali uzbudljivi, kao i dirljivi i potresni trenuci u Manigaultovu životu.

“Ovo je knjiga koju bi svaki srednjoškolac trebao pročitati” rekao je novinar lokalnog lista iz New Jerseya Jerry Izenberg.

Ambasador Andrew Young je izjavio: Double Dunk donosi jasan pogled na problem droge u Sjedinjenim Državama kao i inspirativnu priču o čovjekovoj sposobnosti prevladavanja tog problema.

Film REBOUND
1996., dok je Manigault još bio živ, nezavisna televizijska.

OSOBONI KARTON:
Ime: Earl
Prezime:
Manigault
Pozicija:
Braniè
Roðen:
7. rujna 1944
Umro:
15. svibnja 1998
Visina:
185 cm
Težina:
79 kg
Sveuèilište:
Johnson C. Smith (North Carolina)